Zašto maltretiram tvoje dete i kako da me zaustaviš?

Ja sam posmatrač u svetu siledžijstva. Na poslu, sedim na suprotnoj strani od terapijskog kauča, slušajući priče o nasilništvu iz svih uglova…

On me uvek uzima na zub.

Ja mu kažem da prestane, o on postane još gori.

Zabrinuta sam za svoje dete – on svaki dan dolazi kući uplakan.

Zašto se on ne bi sam izborio za sebe?

Imam pik na čudake i šonjavke.

Zabavno je gledati ga kako plače.

Ne želim da moje dete bude siledžija. Zašto je tako okrutan?

Na koga siledžije ciljaju? Pitala sam na hiljade dece šta ih čini metom određene dece i ovo je ono što sam najčešće čula:

Imam poseban pik na –

“Čudnu decu”;

“Dosadnu decu”;

“Decu koja plaču kada ih zadirkujem”;

“Decu koja polude kada ih maltretiram”;

“Šonjavke”;

“Ružnu decu”;

“Debelu decu”;

“Tužibabe”;

“Štrebere”;

“Sveznalice”.

Ova deca kažu da je zabavno gledati drugu decu kako plaču. Zabavno je posmatrati kako se drugo dete ljuti dok ne pukne. Obično ih nije briga kada im kažem da na taj način oni povređuju drugu decu. Oni žele da povrede drugu decu. Oni žele da se ta deca osećaju loše.

Ima mnogo razloga zašto dete ima pik na neko drugo dete. Nakon petnaest godina bavljenja dečijom psihoterapijom počela sam da jasno prepoznajem jednu istu mustru u ponašanju ove dece. Siledžije često imaju neke od ovih odlika (ali ne uvek):

Osećaj nesigurnosti;

Loše ocene u školi;

Stresnu situaciju u porodici, sukobe među roditeljima ili porodično nasilje;

Teško uklapanje u društvo;

I sami su trpeli nasilje;

Nisu bili prihvaćeni u društvu;

Članovi porodice su ih maltretirali.

Ova deca su se često osećala uniženom. Možda su bila zadirkivana ili maltretirana kod kuće. Možda su bila odbačena od društva u prošlosti. Možda su im se podsmevali u školi. Možda su imali iskrivljenu sliku stvarnosti i osećali da ih svi mrze. Šta god bio razlog – siledžije se hrane time da učine da se i drugi osećaju isto tako loše kao što su se oni osećali.

Oni će često uzeti na zub dete koje ima neke osobine koje oni kod sebe ne vole. Mogu da maltretiraju nekoga na isti način kako njih maltretiraju kod kuće. Siledžije žele reakciju. Siledžije žele da se dete iznervira. Siledžije vole da vide kako neko prasne.

Nažalost, žrtve nasilja su obično neka od najfinije dece koje sam ikada srela. Ta deca obično imaju veliko srce i jako su zbunjeni zašto se neko tako ponaša prema njima. Oni će tiho patiti ili imati jaku emotivnu reakciju kada ih zadirkuju. Oni mi često kažu da ne mogu da uzvrate istom merom, jer ne žele da se druga deca “osećaju loše”.

Pa kako, onda, možete pomoći svom detetu da ne bude poželjna meta siledžijama? Žalosna je činjenica da nekad nije moguće izbeći da vaše dete bude žrtva nasilnika i da je to izvan njegove moći kontrole. Ipak, postoje koraci koje ono može preduzeti kako bi bilo manje poželjna meta napasniku. Ja to na sledeći način objasnim deci:

Siledžije idu okolo zadirkujući decu sve dok ne pronađu nekoga ko će se upecati. Nemoj baš ti biti taj koji će se upecati.

Evo nekoliko saveta šta biste mogli reći svom detetu:

Pokušaj da ne plačeš i da se ne iznerviraš kada te zadirkuju.

Nasilnici se hrane vašom reakcijom. Bez reakcije, neće im biti tako zabavno da vas maltretiraju.

Smireno odbrani sebe, a onda ga ignoriši.

Nasilnici ne vole da izgledaju glupo. Ako se ponašaš smireno, siledžija će se zabrinuti da će delovati glupo ili slabo. Učinićeš da mu to bude manje zabavno i poželeće da pronađe neku drugu metu.

Ne ignoriši napasnika.

Siledžije žele da se osećaju moćno. Kada ste potpuno tihi i ignorišete ga, on se oseća da može da vas zgazi. Oseća se moćno. Potrebno je da smireno odbranite sebe. Time ćete nasilniku poslati poruku – čujem te, ali ti nemaš moć nad mojim emocijama. Ne možeš me izbaciti iz takta. Nasilnici žele moć. Ako im je ne date, oni će vas najverovatnije ostaviti na miru.

Budi samouveren i ne pokazuj mu da te pogađa ono što on govori.

Siledžije žele da drugi izgledaju glupo. Ponašaj se kao da te ne pogađa ono zbog čega te on zadirkuje. Kada pokažeš samopouzdanje, siledžiji će biti sve neprijatnije da te maltretira.

Znam da ovo nije lako uraditi. Obično kažem deci da “odglume da ih to ne pogađa, sve dok ih to stvarno više ne bude pogađalo”. Dam im do znanja da je u redu osećati se tužno ili gnevno kada ih maltretiraju, ali da bi trebalo da se potrude da siledžija to ne vidi. Te emocije hrane napasnika i podstiču ga da ponovo čini isto. Kažite im da siledžiji nije bitno koga će maltretirati, sve dok nailazi na željenu reakciju.

Nasilništvo može biti jedna od najtežih stvari da posmatrate da vaše dete trpi. Ako osećate da vaše dete trpi nasilje ili da je i samo nasilnik, uvek se možete obratiti školskom psihologu za dodatnu podršku i uputstva.

Izvor: anxios todlers

Možda će vas zanimati sledeće emisje:

Vršnjački uticaj

Vršnjačko nasilje

(Visited 691 times, 1 visits today)

Ostavi komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *