Reči kojima najčešće dosađujemo svom detetu

Autor: Bri Goven

Vozili smo se magistralom na putu do mora da bismo proveli nekoliko dana u odmoru i relaksaciji. Moj muž je sedeo za volanom našeg velikog automobila, a ja sam zauzimala poziciju njegovog navigatora na sedištu za suvozača. Sve vreme je ograničenje brzine bilo 120 km/h, ali kako smo se približavali Tampi, ono nam više nije ni bilo potrebno. Saobraćaj je počinjao da usporava i u daljini se mogao nazreti čitav niz stop-svetala. Dok je moj suprug usporavao, vozila oko nas su ubrzavala i prestizala nas, samo da bi onda naglo kočila kada bi se približila vozilima u zastoju.

“Ne razumem ove ljude”, promrmljao je moj suprug. „Da li oni stvarno misle da će tako ranije stići?!“

To me je podsetilo na nešto što sam možda i ja nekada davno učinila, proklinjući primernost savesnih poštovalaca saobraćajnih propisa dok sam se s nekima utrkivala do sledećeg semafora.

“Tako ti je danas u svetu”, odgovorila sam. “Svi su u žurbi. Užurbanost je odlika savremenog načina života.”

Bilo mi je drago što sam otkazala pretplatu na taj časopis o automobilskim trkama, ali me je, dok sam ovo izgovarala, ophrvalo osećanje melanholije.

“Sećam se kako sam i sama bila uhvaćena u tu klopku”, rekla sam mom mužu dok sam opisivala način na  koji sam živela u ne baš tako dalekoj prošlosti.

Sećam se koliko sam mrzila sigurnosne pojaseve. Imala sam troje klinaca u sedištima za decu raznih veličina i bila bih jako frustrirana kada bih morala da ih vezujem i odvezujem svaki put kada bi ulazili ili izlazili iz mog kombija. Tako je dugo trajalo! I uprkos tome što se radilo o novom modernom kombiju sa svim tim automatskim bravama, alarmima i uređajima, pošto mi to nije pomagalo da brže napustimo vozilo, to mi nije ništa ni značilo. Uvek sam žurila da ih što pre smestim u kombi.

Kad bih uletela u prodavnicu, sve vreme se osećajući kao da ću zakasniti, nervozno bih jurila pored rafova. Jedino što bi mi bilo na pameti je da treba što pre da potrpam namirnice u kolica kako bih stigla kući na vreme da spremim večeru. Nije se radilo o tome da moram nekome da polažem račune kao u vojsci. Ja sam sama sebi određivala šta treba da radim. Sama sam sebi okrutno merila vreme, nagoneći se da završim jedan zadatak kako bih mogla da pristupim obavljanju sledećeg.

Požurivala sam svoje devojčice kako bi što brže napustile kuću. Čak i u danima za razonodu, ja bih žurila. Požurivala bih ih da što pre stignemo na bazen. Nismo imali strogo zakazan termin, ali žurba nam je postala pravilo. Nisam mogla da funkcionišem drugačije, nažalost. Niko nam nije postavljao rokove. Sama sam to od sebe zahtevala. Mislila sam da ću biti bolja majka ako ih budem vodila na što više različitih mesta, ali toliko sam se navikla da sam uvek u žurbi da sam žurila čak i kad bismo se zabavljali.

“Hajde!”

“Požuri!”

“Gde su ti cipele?!”

Požurivala bih ih na čas plesa ili trening gimnastike. Ne mislim ni da je četvorogodišnjakinji uopšte bilo bitno šta je obukla i obula. Ja sam bila ta koja ih je upisivala na časove, jer je to bilo ono što bi ja i trebalo da radim. Pa i svi drugi su radili isto. Jurili bismo s jedne obaveze na drugu. Žurili bismo na trening softbola sve vreme se nadajući da joj je rukavica za hvatanje lopte još uvek u njenoj novoj ružičastoj torbi.

Malene nožice bi se pomerale brzo. Saplela bi se, a ja bih se trudila da je što pre podignem i utešim, ne prestajući da je požurujem:

„Hajde, požuri. Zakasnićemo!“

Toliko sam bila istrošena od sve te jurnjave da bih na kraju dana potpuno klonula. Mama koja je nekada jedva čekala da čita priče za laku noć sada više nije imala snage ni za to. A tada bi me sustigao osećaj krivice. Krivica zbog preteranog vikanja i preteranih očekivanja od tih mališana. Opasno sam pala na ispitu, po mom mišljenju – po mom okrutnom, samoosuđujućem mišljenju. Želela sam da budem najbolja moguća mama, najbolja moguća supruga, najbolja moguća spisateljica i najbolja moguća vlasnica malog biznisa. Posledica toga je bila da sam se iscrpla do maksimuma, ali to je bilo nešto uobičajeno. Svi koje sam znala su živeli tako. Sve žene koje sam cenila i na koje sam se ugledala bile su one koje nisu znale da kažu ne. Sve smo delile nove recepte i pretraživale Pinterest za ideje za rođendanske žurke. Te iste rođendanske žurke na koje smo mrzile da idemo kada nisu bile naše, ali koje smo volele da planiramo i fotografišemo kada se radilo o našoj deci. Mislim, mogli biste ispisati čitav blog o odlasku na rođendanske žurke, jureći da kupite poklon koji njima verovatno nije potreban ili s kojim se već sledeće sedmice neće igrati, sve vreme se trudeći da ne zakasnite.

“Šeron je bila kod nas, pa moramo i mi otići kod nje!”

Nikakvo planiranje, pravljenje spiskova ili raniji polazak ne bi odagnali žurbu. Jer, čak i ako bih otkačila sve sa svog spiska, uvek bih pronašla još nešto da dodam na njega. Sedeti i ne raditi ništa bilo mi je jako neprirodno. Ponekad bih mrzila svog muža koji je mogao da se vrati kući s posla i da ne radi ništa. Za mene tako nešto nije bilo opcija. Nisam ni znala kako bih to mogla.

Ali, evo nešto o žurbi. Ona vam odvraća pogled od života i prikiva ga za časovnik. Ona vam uklanja fokus sa važnih stvari i stavlja ga na raspored. Primorava vas da verujete da vašu vrednost određuje ono što ste sposobni da odradite tokom dana. Jurnjava tako postane vaš način života. Ona postane pravilo. Stalno se vrtite u krug i to nazivate životom, pretpostavljajući da je jedino tako moguće.

Ali, jednog dana rekla sam sebi da je dosta. Naučila sam da kažem „Ne!“ Naučila sam da preskočim neke stvari iz svog rasporeda, a ne da još dodajem i druge. Oslobodila sam se nekih materijalnih stvari, čije održavanje mi je oduzimalo tako mnogo vremena. Prestala sam da život doživljavam kao trku u kojoj moram da pobedim ili kao test koji se ocenjuje. Danas radim manje, a više uživam u životu. Provodim kvalitetno vreme sa svojom porodicom radeći ono u čemu uživamo, umesto da jurim na sledeći događaj sa svoje liste obaveznih stvari. Prestala sam da žurim i to je najbolja odluka koju sam ikada donela.

Shvatila sam da, kada vodite užurban život, to vam postane normalno. Kažete: “Imam decu. Takav je život!” Ali, mislim da ga mi sebi otežavamo mnogo više nego što je to stvarno potrebno. Mi pretrpamo svoj raspored, previše se uložimo, a onda i svoju decu učimo tome. Previše očekujemo i od sebe i od svoje porodice. U stvari, mi svoj grozničav raspored nosimo kao orden časti, pokazujući time da nam je izluđivanje od roditeljskih obaveza u toku dana nešto što moramo prihvatiti. Što zauzetiji bili, tim bolje. Ili bar mi tako mislimo. Mi živimo u prebrzom internet-društvu. Smatramo da se naša deca moraju kretati istom brzinom kao i “Google”, da naš dan mora izgledati besprekorno kao “Snapchat filter”, a da rezultati naših napora odražavaju najbolju priču sa Instagrama. Mi jurcamo. Ne znamo drugačije. Ipak, postoji i drugi način.

Sve počinje sa odbacivanjem pretpostavki kako bi naš život trebalo da izgleda, odbacivanjem nerealnih očekivanja od sebe i odbacivanjem naše potrebe da zadovoljimo druge i da zadivimo svog muškarca. Na kraju krajeva, Božje mišljenje je jedino bitno. Voleti svoju porodicu važnije je od svega drugog sa vašeg rasporeda, a nema ni vremenskog ograničenja za uživanje u životu. Živeti punim plućima znači ceniti život i ne juriti kroz njega. Izreka “Zastani i pomiriši ruže” odavno je poznata, ali danas je potrebnija nego ikada.

Deca su rođena sa željom da uživaju u životu, sa strašću prema običnim stvarima i sposobnošću da uživanju u jednostavnim trenucima. Posmatram svoje ćerke kako u svemu nađu razlog za užitak!

Ali mi, roditelji, isterujemo to iz njih. Ne šakom ili kaišem, već stalnim ponavljanjem: „Požuri, zakasnićeš!

Mi isisamo radost iz njihovog života, baš kao i iz svog. Kada smo to prestali da uživamo u svetu oko nas i počeli da mislimo kako mi doprinosimo da se on okreće? Život je mnogo više od samog postojanja. I vi možete uživati u njemu. Mislim, stvarno uživati. Duže od pet minuta, tu i tamo. Moramo prestati da jurcamo. Moramo prestati da od toga pravimo američki način života. Teško je savladati tu naviku, ali jednom kada u tome uspete, više se nećete osvrtati, osim kada zastanete da biste pomirisali ruže.

Izvor: faith it

(Visited 1.426 times, 1 visits today)

Ostavi komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *