Popustljivost u vaspitanju

Kada je reč o vaspitanju dece, kako naći pravu meru popustljivosti i discipline? Neka zanimljiva zapažanja psihologa i psihoterapeuta Zorana Milivojevića vredi razmotriti.

Način na koji roditelji vaspitavaju decu povezan je sa izgradnjom psihičkih struktura i tipa ličnosti dece. U poslednje tri-četiri decenije prevladao je model vaspitanja u kome se insistira da deca moraju biti srećna i da je roditeljska dužnost da ih usrećuju. Kako detetovo osećanje sreće nastaje kada mu roditelji ispune želju, oni to čine i onda kada misle da detetove želje nisu dobre za njega, čime su odustali od osujećenja detetovih želja. Posledica je nastanak popustljivog vaspitanja u kome dete upravlja roditeljem, a ne obrnuto. Razlog za to je što roditelji ne žele da pred sobom gledaju nesrećno dete.

Psihoanaliza je pokazala da deca koja nisu dobijala dovoljno ljubavi u detinjstvu odrastaju u neurotične odrasle. Zato su roditelji u fokus stavili detetova osećanja, doživljaj voljenosti. Danas kada je odraslo nekoliko generacija koje su vaspitavane po modelu popustljivog vaspitanja, vidimo da ovakav model pravi štetu stvarajući novu patologiju. Reč je o razmaženoj i prezaštićenoj deci. Prva, uprkos visokoj inteligenciji, izrastaju u nesocijalizovane ličnosti koje ne žele da odrastu, koje su sebične i narcisoidne, i slabo kontrolišu impulse, nemaju radne navike, i zbog toga dugo ostaju u simbiotskoj vezi sa svojim roditeljima. Prezaštićena deca su pasivna, jer o sebi misle da su nesposobna, plaše se sveta koji doživljavaju kao opasno mesto, zbog čega su isto u simbiozi sa roditeljima ili dominantnim partnerima.

Popustljivo vaspitavanje je otišlo u svoju suprotnost – stalno se pokazuje ljubav, a izbegava se disciplinovanje deteta. Danas znamo da se iz jedne greške otišlo u onu suprotnu. Deca svaki pokušaj disciplinovanja pogrešno doživljavaju kao negaciju ljubavi, odbacivanje i kao “traumu”. Popustljivi roditelji su nemoćni da mu postave granice i da ga teraju da radi neprijatne, a korisne stvari, upravo zbog osećanja krivice što ga “traumatizuju”.

Zbog negativnih posledica popustljivog vaspitanja podsetimo da je zadatak roditelja da pripreme dete za samostalni život. A put za to je da se deci nudi model pokazivanja ljubavi, ali i jasna disciplina bez koje nema ni uspeha ni sreće u odraslom životu.

Autor: Zoran Milivojević

Izvor: politika.rs

 

Možda će vas zanimati emisije:

Šok oduzimanja tehnologije

Moć koju imaju hoću i neću

(Visited 3.314 times, 1 visits today)

Ostavi komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *