Četiri tipa tuge o kojima vam niko nije pričao i zašto je važno da ih nazovemo pravim imenom – tuga

Autor: Sarah Epsstein, porodični terapeut iz Filadelfije, autorka bestselera „Ljubav u vreme medicinske škole“

Reč bol počela je da se doživljava samo kao reakcija na smrt. Ali, to ograničeno razumevanje ne obuhvata opseg ljudskih iskustava koja stvaraju i pokreću tugu. Navešćemo četiri vrste tuge koje doživljavamo, a koje nemaju nikakve veze sa smrću:

1. Gubitak identiteta: izgubljena uloga ili pripadnost. Primeri obuhvataju sledeće:

– osoba koja prolazi kroz razvod i koja oseća gubitkom to što više nije „supružnik“,

– osoba koja je preživela rak dojke – tugovanje za izgubljenim osećajem ženstvenosti usled dvostruke mastektomije,

– sindrom „praznog gnezda“ – osoba oplakuje izgubljen identitet roditeljstva u svom najdirektnijem obliku,

– osoba koja je izgubila posao ili promenila karijeru – žali izgubljeni poslovni identitet,

– osoba koja je napustila versku grupu – oseća gubitak pripadnosti i zajedništva.

Kada god osoba izgubi primarni identitet, ona oplakuje izgubljeni doživljaj sebe. Takva osoba sama sebi nametne zadatak da oplakuje gubitak onakvog sebe kakvog je zamišljala i da na kraju osmisli jednu potpuno novu priču kojom će taj gubitak identiteta integrisati u svoje sopstveno iskustvo. U nekim slučajevima, identitet se smatra ukradenim, kao u slučaju osobe koja se oseća nemoćno usled razvoda ili karcinoma dojke. Kod takvih osoba, osećaj tuge je pojačan nedostatkom kontrole donošenja odluka koju je ranije imala. Drugi sami odluče da „prošire“ svoje vidike, a time i  identitet, kao na primer u slučaju promene karijere ili napuštanja verske zajednice. Iako ovo može delovati lakše, i takve osobe mogu osećati da im je bol uvećan zbog pomešanih osećanja izazvanih napuštianjem nečega što smatraju vrednim tugovanja. Ipak, pošto su svojevoljno doneli jednu takvu odluku, oni mogu smatrati da nemaju prava da tuguju, niti da osećaju da su izgubili deo sebe.

2. Gubitak osećaja bezbednosti: izgubljeni osećaj fizičkog, emocionalnog i mentalnog blagostanja.

Primeri obuhvataju sledeće:

– osobe koje su preživele fizičke, emocionalne ili seksualne traume, koje se muče da se osećaju bezbedno u svakodnevnom životu,

– porodice koje doživljavaju izbacivanje i stambenu nesigurnost, koje se osećaju nezaštićeno i nestabilno,

deca razvedenih roditelja, koja tuguju zbog gubitka sigurnosti u „netaknutoj“ porodici (iako nisu sposobna da to verbalizuju),

– članovi zajednice koji su doživeli nasilje, pa se stoga osećaju destabilizovano i nesigurno,

– osoba koja je otkrila partnerovu aferu može se osećati emocionalno nesigurno u odnosima.

Na osnovnom nivou, mi očekujemo da se osećamo bezbedno u načim domovima, našim zajednicama i u našim odnosima. Izgubljen osećaj sigurnosti, bilo da je fizički (nakon fizičkog napada) ili emocionalni (nakon prevare), može učiniti da osoba svoje okruženje doživljava nesigurnim. Simptomi gubitka sigurnosti mogu uključivati osećaj hipervigilnosti, čak i u odsustvu opasnosti ili slabosti. Kod mnogih, naročito kod onih koji pate od PTSP (post traumatski stresni poremećaj), povremeno se javljaju otupljenost i hipervigilnost. Za one koji su preživeli traumu, nasilje i nestabilnost, može biti teško povratiti taj unutrašnji osećaj sigurnosti, čak i ako se okolnosti stabilizuju. Pored iscelenja od traume, osoba ima zadatak da prežali taj izgubljeni osećaj sigurnosti i nauči kako da ga ponovo izgradi.

3. Gubitak autonomije: izgubljena sposobnost upravljanja sopstvenim životom i poslovima.

Primeri obuhvataju sledeće:

– osobe sa degenerativnim bolestima koje tuguju za izgubljenim fizičkim ili kognitivnim sposobnostima,

– starija odrasla osoba koja više nije u stanju da se brine sama za sebe i žali zbog svoje onemoćalosti (to može biti povezano i sa izgubljenim osećajem identiteta kao korisnog člana društva),

– osoba koja se suočila sa finansijskim neuspehom, koja ima osećaj izgubljene autonomije dok se oslanja na pomoć drugih.

Ova vrsta tugovanja zadire u suštinsku potrebu svake osobe da upravlja svojim telom i svojim životom. Gubitak autonomije izaziva žaljenje zbog izgubljenog osećaja kontrole i borbu za očuvanje sopstvenog identiteta. U slučajevima bolesti ili invaliditeta, gubitak autonomije (a često i izgubljenog identiteta) prati svaki korak koji takve osobe naprave. Novonastali oblici gubljenja sposobnosti kod takvih osoba utiru put tuzi zbog izgubljene nezavisnoti i sposobnosti da samostalno funkcinišu. Osoba koja pati od dubokog finansijskog nazadovanja može iskusiti isti osećaj gubitka, koji se manifestuje kao osećanje da im se opcije sužavaju, što obično prati osećaj neuspeha ili očaja. Njihov zadatak je da prežale gubitke i da prilagode sopstveni doživljaj sebe novonastaloj situaciji i ograničenjima koja sada imaju.

4. Gubitak snova ili očekivanja: suočavanje sa neispunjenim nadama i snovima.

Primeri obuhvataju sledeće:

– osoba ili bračni par koji se bori sa neplodnošću,

– izuzetno uspešan student koji se sada bori za svoje mesto u „stvarnom svetu“,

– osoba čiji razvoj karijere ne odražava njena očekivanja,

– osoba čija je zajednica zauzela politički zaokret u neželjenom pravcu.

Ova vrsta tuge je okarakterisana dubokim osećanjem dezorijentacije. Većina nas ima viziju kako će nam se život odvijati, kao i kako očekujemo da funkcioniše svet u kome živimo. Kada životni dogadjaji iznevere naša očekivanja, možemo iskusiti dubok osećaj tuge i nepravde. Osoba ili par koji se bore sa neplodnošću, kao i student koji se bori da sebi prokrči put u poslovnom svetu mogu iskusiti osećaj neuspeha na koji se nadovezuje proces žaljenja. Takve osobe mogu se naći u poziciji da porede svoje postupke i rezultate sa drugima. Neočekivane političke promene mogu dovesti do gubitka osećaja realnog predviđanja budućeg odvijanja događaja, kao i gubitka osećaja stabilnosti koji potiče iz uverenja da osoba razume način na koji ovaj svet funkcioniše.

Ponovno stavljanje reči „žaljenje“ na mesto koje joj pripada

Gubitak identiteta, sigurnosti, autonomije i izneverena očekivanja je ono što garantuje pojavu osećaja tuge. Tuga i žaljenje nam mogu pomoći da teške trenutke i haotična poglavlja u svom životu prebrodimo sa onom blagošću koju bi i sami bili spremni da ponudimo ožalošćenom. Ožalošćeni je u poziciji da prima saosećanje i ima pravo na ljutnju, tugu, otupelost, dezorijentisanost i nelinearno iscelenje. Reč žalost precizno opisuje unutrašnju realnost procesa koji se odvija u nama, a istovremeno ga i opravdava i konkretizuje.

Dok se jedni tugujući i plačući suočavaju sa preprekama i tragedijama u svom  životu, drugi smatraju da nemaju pravo na to.

Stoga, ja vam dajem to pravo.

Imaš pravo da tuguješ!

Imaš pravo i da plačeš!

Tvoj gubitak je stvaran.

Izvor: psychology today

 

(Visited 3.869 times, 1 visits today)

Ostavi komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *