Prozor u dvorište: koga čekate?

Mislim da ne znam nikog ko voli nešto da čeka. Pogotovo sada, u eri gde se misli da je sve dostupno, na dohvat ruke, kada svi očekuju da dobiju sve odmah, ovog trenutka, dok trepnu. Strpljenje više ne postoji kao kategorija, a poslovica „strpljen, spašen“ se tumači kao najveća budalaština. Međutim, da li nas je ta brzina u koju smo se ubacili, zapravo samo usporila i napravila od nas disfunkcionalne trkače na duge staze koji neće stići nigde.

Stojim ispred Narodnog pozorišta, tamo gde svako ček nekog i gledam u unezverena lica oko mene. Dok ih promatrate kako gledaju na sat, skroluju ekran telefona ili nervozno pale već treću cigaretu u roku od pet minuta, shvatate koliko ih čekanje uznemirava. Koliko je to nepodnošljivo i neprihvatljivo. Koliko je neprijatno da se ostane nasamo sa sobom, jer u tom slučaju svaka sekunda je večnost. Počinju da lome prste na rukama, da čitaju repertoar i Velike i Male scene, da po hiljaditi put overavaju svaki ćošak u nadi da će se ipak, osoba koju čekaju pojaviti. Makar iz suprotno od očekivanog pravca.

Već su proverili broj svih lajkova, i na FB i na Instagramu i mole Boga da ih neko pozove, makar i mama koja će da pita nešto najdosadnije na svetu, ali nema veze, ubiće im vreme. Bar na kratko će prekinuti anksioznost koja se polako širi svuda, izlazi van njih i ometa frekvenciju ostalih prolaznika. Probajte da prođete jednom tuda, obratite pažnju i tačno možete da osetite poseban talas nezadovoljstva koji dopire odatle ili ispod Konja. Da li je moguće da je toliko teško izdržati samog sebe, pustiti da nas obuzmu i najgore misli, dileme koje nas prate, pitanja koja trčkaraju za nama i neće da nam se skinu s vrata?

A onda kada se konačno negde na horizontu ukaže osoba koju čekamo, tada se sve menja, odjednom, iz korena. Namrštena i smorena lica postaju ozarena i nasmejana, kao da se desilo ne znam šta. Kao da su videli Isusa ili idola na koga seku vene. Kao ipak se prekida agonija cupkanja u mestu i druženja sa samim sobom. Dolazi neko drugi, dolazi spas. Ponekad poželim da usporim sliku, baš tada, u tom trenutku kada se dvoje napokon susreću i grle kao da su preživeli rat ili pad atomske bombe. Kakve su to emocije, poljupci i uzdasi, a onda se zatim čuje ono čuveno pitanje: „Gde ćemo?“

Dugo sam i sam imao problem da ostanem sam. Ukoliko bih nekog čekao, ne bih znao gde ću s rukama, gde da gledam i samo sam primećivao da svima oko mene dolaze oni koje čekaju, a ja ostajem sam. Imao sam utisak da meni niko nikada neće doći i da svi oni misle da stojim onako, bezveze, da u stvari i ne čekam nikog, nego gledam ko će njima da dođe. Međutim, to se promenilo, danas više nemam problem da čekam. Šta više, uživam u sebi dok se neko ipak ne pojavi. A i da se ne pojavi, u redu je. Još više vremena za sebe.

Nije čekanje smrta kazna, naprotiv, to su oni korisni momenti u životu kada može svašta da vam padne na pamet ili da vam se desi. Nemojte da skrećete pažnju sebi po svaku cenu, jer nikada se ne zna šta baš tada može da izađe iz vas. Možda niste ni svesni ko živi u vama dok se ne zaustavite i sačekate da se to vaše drugo ja pojavi i snažno vas zagrli. Ako budete imali sreće da vam se to i desi, više se nećete nervirati kada neko kasni, zato što ćete već biti u dobrom društvu. A takvima možemo samo da zavidimo, zar ne?

Izvor: www.citymagazine.rs 

(Visited 5.624 times, 1 visits today)

Ostavi komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *