Površnost društva predstavlja opasnost za duhovni razvoj

Živimo u svetu u kojem je moć medija pozamašna, što ih čini odgovornim, ali ne i pozvanim da odgovaraju zbog načina oblikovanja vrednosti i slike sveta koje stvaraju.
Bilo ko od nas kada bi se upustio u pravljenje jednog kratkog dnevnog preseka informacija, koje hrle ka nama sa raznoraznih medija, mogao bi da svedoči o mnoštvu agresije, površnosti, odsustvu dobrog ukusa i celokupnoj tabloidizaciji. Mediji veličaju trač kao poučnu poemu, hrane sumnjivi ukus, diktiraju lažne vrednosti, stvaraju privid da je sve lako moguće i dostupno, ujedno favorizujući osrednjost.

Aktuelna medijska politika sve više urušava osnovne vrednosti, kreirajući opštu destabilizaciju društva.


Mladi ljudi današnjice okrenuti  su  više nego ikada ka sebi kroz zadovoljenje sopstvenih potreba. Poruke koje dobijaju od globalističkog sveta u kome žive su: „Brini se o sebi“, „Zadovolji sebe“. Okrenutost ka sebi i preokupacija sopstvenim telom veća je nego ikada.

Mnoge osobe „radom na sebi“, podrazumijevaju rad u teretani, rad na poboljšanju sopstvene snage i fizičkog izgleda, koji su veoma važan kriterijum vrednosti. Spoljašnje, vidljivo, opipiljivo je ono što je važno. Uspeh se meri materijalnim statusom, visokom pozicijom na nekom radnom mestu. Duhovne vrednosti su zanemarene.
Narcistiška orijentacija, od malena visoka kompetetivnost, a ne kooperativnost, akcentujući prepoznavanje i zadovoljavanje sopstvenih potreba „ovde i sada“, ali ne i prepoznavanje potreba drugih, dovodi do smanjenih kapaciteta za empatiju, samim tim i emocionalnu komunikaciju sa drugim ljudima.

Zašto se onda pitamo šta je razlog za sve manje trajnih prijateljstava i sve teže ostvarivanje kvalitetne emocionalne partnerske veze?

U našem okruženju postoji veliki broj ljudi koji se nalazi pred „emotivnim pucanjem.“ Siromaštvo se iz godine u godinu uvećava, radnici ostaju bez posla, roditelji i deca bez sigurnosti, što za posledicu ima osamljivanje, manju otvorenost za duhovnu investiciju i sve manju posvećenost drugome.

Pitam se šta se dešava pa većina nas prihvata naučenu bespomoćnost? Težnja ka osvešćenosti, buntovnosti i kritičkom osvrtu ka onom što se nudi se gotovo uspavala.
Žao mi je kada vidim da je mlađim generacijama na prvom mestu samo lični interes, da im je jedino važno da obezbede materijalnu vrednost, izgovarajući to na jedan pomalo čudan način: „važno je da napravim pare“, „napravio je pare“. Solidarnost i briga o drugima je retka pojava.

Hajde samo se zapitajte kada ste posljednji put uradili neko dobro delo? Kada ste pomogli starijoj osobi koju sretnete na ulici da ponese kese sa pijace?
Zabrinjavajuća je činjenica da živimo u svetu u kome je dominantna vrednost ekonomske prirode gde se i na obrazovanje prenosi princip potrošačke logike, „što manje ulaganja, što više proizvoda“.

Ekonomska kriza u svetu vlada i preti ozbiljno da ugrozi kapitalizam. Nije li to šansa za novi duhovni preporod i obnavljanje ideje zajedništva nasuprot induvidualizmu?
Veliki broj naših sugrađana doživljava psihološku patnju, a sve manje ima podršku u porodici, sve manje u zajednici, a ponajmanje u društvu.
Hajde da probamo da pomognemo tako što će svako pojedinačno porazmisliti šta može promeniti da naše društvo bude u budućnosti mesto na kome se mnoge mlade generacije osećaju sigurno, u kome vlada odnos solidarnosti i zajedništva i gde je kritička misao pozvana da govori opisujući svet koji nas okružuje.

Izvor: zena sam ja

(Visited 50.596 times, 1 visits today)

Ostavi komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *