Više ni žene ne plaču

Da “nije muški plakati”, to smo znali oduvek, ali ne znam da li primećujete da ni žene više “ne smeju” da plaču. Nekako je socijalno prihvaćeno da je plakanje znak slabosti, a da nije muški biti slab – pa retko možemo videti muškarca koji plače. Ali stičem utisak da je došlo vreme gde se suze ni ženi “ne praštaju”. Srećem se sa velikim brojem devojaka/žena koje imaju zabranu na tugu – drugim rečima smatraju da tuga i suze kao jedan od njenih manifestacija nisu prihvatljive, nisu ok. Ovo za posledicu ima da ljudi potiskuju ovo svoje osećanje. Kako i svako drugo potisnuto osećanje, tako ni tuga (žalost), ne isparava poput vode ako dovoljno dugo stoji, već se samo gomila i dobija na snazi. Ovo gomilanje i jačanje osećanja tuge može dovesti vremenom do raznih psihičkih i fizičkih problema, pa sam pomislila da bi bilo dobro pojasniti “snažnim”, “racionalnim” intelektualcima/kama zašto je ok biti tužan i to pokazati.

Pre svega, za sve one praktične – svaka emocija ima svoju funkciju. Tuga je jedno od bazičnih osećanja i vrlo je bitno! Javlja se kada doživimo gubitak nekog važnog objekta.

Osećanje žalosti ima 3 funkcije:

– preispitivanje vrednosnog sistema osobe,
– emocionalno razvezivanje od izgubljenog objekta,
– afirmacija postojećih socijalnih veza.

Tuga, kao i svaka emocija javlja se kada neku situaciju procenimo kao važnu. U suprotnom bićemo ravnodušni. Dakle, kada izgubimo neki važan objekat (neko nama blizak umre, prekinemo vezu/brak, u saobraćajnoj nesreći izgubimo ud, prekinemo višegodišnje prijateljstvo …) prirodno se javlja osećanje žalosti, koje je zdravo i koje je važno razlikovati od depresivnosti.

Kada osećamo tugu, ovo osećanje nam signalizira da smo izgubili nekog/nešto što nam je jako važno. I što je osećanje jače, to je znak da nam je izubljeni objekat bio važniji. Ovo je bitno jer nas podseti na druge, slične relacije/ objekte koje imamo u svom životu, a koji su nam jednako tako važni i koje želimo da čuvamo kako ne bismo i njih izgubili.

Takođe, potrebno je na izvestan način prihvatiti gubitak i adaptirati se na značajnu promenu. Dopuštanjem sebi da odžalimo gubitak, dajemo sebi mogućnost da dobro funkcionišemo u novonastalim okolnostima i da se emocinalno vežemo za neki drugi obejkat.

Na kraju, izražavanjem ljutnje, šaljemo drugim ljudima poruku šta nam je u tom trenutku potrebno – uteha, pažnja, prostor, razumevanje, strpljenje… Ako im to ne iskomuniciramo, nego prikrivamo svoja osećanja, nećemo moći da se emocinalno razvežemo od izgubljenog objekta, nećemo moći da se adekvatno prilagodimo promeni i nećemo moći da dobijemo od drugih ono što nam je potrebno u tom trenutku.

Izvor: radnasebi

(Visited 15.936 times, 1 visits today)

Ostavi komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *