5 ključnih stvari u odgajanju odgovornog deteta

Kako da odgojite odgovorno dete? Iako ne postoji magična formula, ima nekih načina za podsticanje deteta da se ponaša odgovorno. A evo i kako.

Ako ste roditelj, makar i jedno kratko vreme, verovatno ste došli do spoznaje da je poučavanje odgovornom ponašanju jedna od najvažnijih stvari koje možemo da uradimo, a istovremeno i jedna od najizazovnijih.

Veoma je lako uvideti da mi pokušavamo da “plivamo uzvodno”, tj. suprotno od modernih društvenih tokova, kada se trudimo da svoju decu naučimo odgovornosti i čestitom ponašanju.

Ali možemo biti sigurni da naša deca neće sama od sebe biti odgovorna.

I ja svakodnevno učim da je potrebno uložiti svestan napor i preduzeti odgovarajuće korake kako bismo uspeli u tome, a to zahteva i istrajnost i dodatni trud.

Kako da odgajite odgovorno dete

Kada imamo u vidu širu sliku, verujem da je moguće odgajiti odgovornu decu u našem svetu gde svako ima “svoja prava”, a i vredno je truda.

Postoji 5 ključnih oblasti koje predstavljaju kamene temeljce za razvijanje ovih osobina.

#1.  Postavite granicu između vaših i njihovih odgovornosti

Sve vreme slušamo o granicama i kako je njihovo uspostavljanje i poštovanje važno za svaki odnos, ali većina nas se muči da ih uspostavi kada su u pitanju naša deca.

Od trenutka kada se rode, oni počinju da testiraju naše granice!

Bilo da se radi o tome da ih stavite da spavaju u svom krevecu, da ih učite da skupe svoje igračke ili da delite sladoled sa njima – deca su, u svojoj srži, prekršioci postavljenih granica.

Naravno, neke od tih granica su važnije od drugih.

Prepoznavanje granica

Možda nam ne smeta kada nam se deca uvuku u krevet, jer znamo da ti trenuci neće večno trajati. Mi im dopuštamo, pa čak ih i ohrabrujemo da okupiraju naš lični prostor, jer to je jedan lepši deo roditeljstva, naročito dok su deca jako mala.

U knjizi “Granice za decu”, dr Henri Klaud razmatra koncept učenja dece da “vuku svoj maleni crveni vagon” odgovornosti dok rastu.

Pa kako da znamo kada je pravi trenutak da oni povuku taj vagon? Na koji način bi trebalo da postavimo uzrastu primerene zdrave granice za našu decu?

Evo nekih ideja i primera:

Pravljenje užine

Ako držite zdravu užinu u visini očiju u frižideru ili u špajzu, čak i manja deca će moći sama da spakuju svoju užinu.

Ja se trudim da ne sitničarim kada je u pitanju užina koju moja deca jedu, ali jedno pravilo koje imamo je da se užina pakuje u posebne kutije sa pregradama, tako da oni uče da jedu umereno – i da ne isprazne čitavu kutiju odjednom.

Moj petogodišnjak zna kako da napravi sendvič sa puterom od kikirikija ili sa džemom, a ohrabrujem svoju decu i da mi se pridruže u pripremi obroka da bi i oni naučili da pripreme neke osnovne obroke.

Doručak je jedan od najjednostavnijih obroka za pripremu ukoliko se držite principa jednostavnosti: žitarice, tost sa puterom od kikirikija, voće i tvrdo kuvana jaja su mojoj deci neke od najomiljenijih namirnica za doručak.

Spremanje stola posle obroka

Naučite svoju decu da svoje prljavo posuđe donesu do sudopere, da bace sopstveno smeće u kantu za smeće i da obrišu sto za sobom.

Čak i vrlo mala deca mogu u tome da učestvuju uz malo vežbe.

A ako su to već naučili i stekli tu naviku, možete ih naučiti kako da odlože sudove u mašinu za pranje sudova, pa čak i ako ćete vi nakon toga morati da malo presložite sudove.

Zaključak: Ne bi trebalo da na mame padne sav teret spremanja posle svakog obroka!

Domaći zadaci

Ovo je jedna oblast gde mnogi roditelji greše i preuzimaju na sebe mnogo više odgovornosti nego što bi trebalo (i sama sam kriva za ovo).

Može zaista biti izazov navesti decu da samostalno i na vreme odrade svoje domaće zadatke, ali to ne mora da bude tako komplikovano. Naučila sam da treba da jasno stavim deci do znanja šta očekujem od njih da urade, ali i da ne preterujem u pogledu toga kako će oni uraditi domaći.

Na kraju krajeva, ONI su odgovorni za to!

Oni na času dobijaju uputstva. Oni treba da nauče gradivo, a ne mi roditelji.

Mi imamo vreme za užinu i za domaće zadatke čim se oni vrate iz škole da bi domaći zadaci bili odrađeni na vreme i da se ne bi dešavalo da se oni sete da imaju nešto za domaći tek neposredno pre odlaska na spavanje.

Iskoristite dodatne resurse

Jedan sjajan savet koji sam dobila na kursu “Porodične navike” je da odredite “mamino radno vreme” kada će deca moći da vam postavljaju pitanja u roku od 30 minuta (ili koliko god vremena vi za to odredite), a da nakon toga moraju samostalno da završe svoje domaće zadatke.

Takođe, morala sam da naučim sebe da ne trčim za njima da im donesem sveske i knjige sa domaćim zadacima ili odrađene projekte koje su zaboravili na radnom stolu.

Ne dozvolite da izrada domaćih zadataka vaše dece postane vaše “bojno polje” i ne preuzimajte na sebe ove odgovornosti koje pripadaju isključivo njima!

Sklanjanje svojih stvari

Nešto što sam uspostavila nedavno (a trebalo je da to učinim odavno) je da svako sklanja svoje stvari na mesto i obavlja svoje poslove samostalno.

Kada stignemo kući, svako mora svoje stvari izneti iz kola. Školske torbe i cipele moraju se odložiti na mesto, a ne samo poskidati i pobacati iza vrata. Kutije za užinu se moraju isprazniti, oprati i pripremiti za sutra.

Sve ovo mora se obaviti pre obroka, učenja ili bilo čega drugog.

Trebalo je malo vremena i truda da im ovo pređe u naviku i, iskreno, još uvek radimo na tome. Odgajanje odgovorne dece je neprekidan proces.

Ali od velike je pomoći kada ne moramo uveče, umorni i iscrpljeni, da se suočavamo sa haotičnim stanjem u kući. Zbog toga je razvijanje ovih navika od ključne važnosti.

Spremanje sobe i vođenje računa o urednosti

Od vas zavisi koliko “čista” želite da bude soba vaše dece. Ali nikada nije previše rano da ih naučite da ono što je izvađeno, mora na kraju biti i vraćeno na mesto.

Ja ću možda mojoj manjoj deci (koja imaju dve i pet godina) jednom mesečno pomoći da naprave veliko spremanje sobe i ponovo sve dovedu u red, ali, sve u svemu, ja želim da oni nauče da cene urednost i čistoću, pa čak i ako to neće baš biti savršeno čisto po mojim standardima, najmanje što mogu od njih da tražim i očekujem je da pokupe i sklone ono što su razbacali, makar iz bezbednosnih razloga.

Plaćeni kućni poslovi

Za moje dvoje starije dece (11 i 15 godina), mi eksperimentišemo sa “Greenlight” debitnom karticom za decu. To je debitna kartica na koju ja mogu da elekronskim putem prebacujem određenu količinu novca sa mog računa za određene kućne poslove koje oni obave. To mi pomaže, jer ne moram da mislim na podizanje keša da bih im dala džeparac, a i tako mogu da, uz moj nadzor i odobrenje, kupe nešto onlajn.

Postoji aplikacija koja omogućava da i roditelji i deca imaju pristup ovim računima i u njoj možete postaviti parametre tako da uvek imate kontrolu gde, na šta i koliko novca deca mogu da potroše.

Kod nas, deca moraju da završe sve svoje svakodnevne obaveze pre nego što mogu da pristupe obavljanju nekih plaćenih kućnih poslova, kao što su: usisavanje, brisanje prašine i podova ili čuvanje mlađe dece na sat-dva kako bi mama mogla da obavi sve što treba.

Uz pomoć Greenlight aplikacije, ja mogu da dodelim određeno vreme za obavljanje sedmičnih kućnih poslova, da unesem rok za njihovo obavljanje kao i koliko u novcu vredi svaki od njih – a onda i da se prenese određena suma novca na karticu moje dece nakon što sam ja to odobrila.

Za sada mi se sviđa kako to funkcioniše, kako je lako za korišćenje i koliko mi vremena štedi.

A pošto to kod dece razvija osećaj odgovornosti, podstiče im želju za radom i uči ih da se trud isplati, a istovremeno i mamu oslobađa obavljanja makar nekih kućnih poslova, to je situacija u kojoj su svi na dobitku.

#2.  Nemojte ih upozoravati / podsećati

Dr Kevin Leman (“Imajte novo dete do petka”) kaže da “upozoravanje predstavlja čin nepoštovanja”.

Bilo da se sa ovom tvrdnjom slažete ili ne, verovatno će vas ona naterati da dvaput promislite pre nego što svoje dete na nešto podsetite ili upozorite.

Njegova poenta je u tome da pridikovanjem/upozoravanjem/prigovaranjem/podsećanjem mi suštinski svom detetu govorimo da ono nije dovoljno pametno ili sposobno da samo vodi računa o stvarima koje se tiču njega ili koje se od njega prirodno očekuju.

Budite jasni i uporni

Pristup koji se pokazao uspešnijim na delu je da jasno ukažete svom detetu šta se od njega očekuje da uradi i da mu jasno date do znanja koje će posledice snositi ako to ne uradi ili ako njegovo ponašanje ne bude u skladu sa uspostavljenim zahtevima i standardima.

Dr Leman ohrabruje roditelje da budu pozitivni, a istovremeno i istrajni i nepokolebljivi kada svojoj deci daju određene zadatke i odgovornosti.

On kaže da čak ne morate da im unapred objasnite koje su posledice neposlušnosti, već da je dovoljno samo da jasno istaknete da posledice postoje.

Prigovaranje nasuprot prirodnim posledicama

Zaista, da li prigovaranje i stalno podsećanje dece da obavljaju svoje zadatke suštinski pomaže?

Realne posledice – one sa kojima će se za svoje postupke sutra suočiti u stvarnom svetu – mnogo su efikasnije sredstvo poučavanja i razvijanja odgovornosti kod njih na duže staze.

Navešću nekoliko primera stvari na koje ih ne bismo trebali podsećati i nekoliko ideja za realne posledice:

Vreme za spavanje

Moje starije devojčice vole to vreme “ušuškavanja” kada razgovaramo neposredno pred spavanje. Međutim, ukoliko se nisu istuširale i oprale zube do 20:30, onda moraju da se hitno spreme za spavanje bez “ušuškavanja”. Ja MRZIM ovu posledicu, jer i sama uživam u tom vremenu koje ću provesti u razgovoru s njima pred spavanje i radujem mu se. Ali to je jedina posledica koja ih motiviše da budu odgovorne prema svom večernjem rasporedu. (Sada se to sve ređe dešava.)

A sa našom manjom decom, ova rutina je od izuzetne važnosti. Nakon što im operem zubiće, odem u njihovu sobu, a ako oni pobegnu, ja sednem na ivicu njihovog kreveta i počnem glasno da čitam priču za laku noć, tako da ako odmah ne dođu u krevet, propustiće svoju omiljenu priču.

Večeranje (tj. Treći svetski rat)

Mnogi ratovi vode se za večerom između današnjih roditelja i njihove dece (naročito one koja imaju oko pet godina, zar ne?!).

Ne dozvolite sebi da upadnete u zamku vođenja bitke za stolom!

Stavite im na tanjir makar jednu namirnicu koja je bar delimično zdrava, za koju znate da će je sigurno pojesti.

A uz to stavite i sve ostalo što ste nameravali da im date za večeru i, nakon izvenog vremena, doći će do željene promene UKOLIKO od toga ne napravite “bojno polje”.

Neželjeni efekti kontrole

Kada insistirate da nešto pojedu, mališani/predškolci – a naročito oni koji su dovoljno hrabri – sigurno će pokušati da sprovedu svoju potragu za nezavisnošću na ovom polju!

Vi možete da odlučite da im dopustite da ostanu za stolom dok se večera ne završi, ukoliko želite. Mislim da je to dobro pravilo – jedno s kojim se, iskreno, još uvek mučimo u našem domu.

Nakon večere, ako nisu jeli, možete im reći da će ih tanjir još malo čekati na stolu ako odluče da jedu. A ako su zaista gladni, poješće oni to. Treba im samo reći da se kuhinja zatvara i svetla u njoj gase tačno u “toliko i toliko sati”.

Važno: Ne osećajte se krivim

Ako odu na spavanje propustivši jedan obrok jednom (pa čak i nekoliko puta), sve će biti u redu. Obećavam!

Razgovarala sam sa pedijatrom o ovome pre nekoliko sedmica i on mi je rekao da obratim pažnju da li dete redovno prazni creva i ako je to slučaj, onda je sve u redu po pitanju količine hrane koje unosi.

Ako ste zaista zabrinuti, posavetujte se sa detetovim lekarom, ali, molim vas, ne dozvolite da vam večera bude najstresniji deo dana.

I zapamtite, stvaranje negativne atmosfere oko porodičnih obroka je potpuno kontraproduktivno u pokušajima da se promeni ponašanje deteta.

Dodeljeni kućni poslovi

Ukoliko im dodeljujete određene kućne poslove pored njihovih redovnih odgovornosti, postavite im razuman vremenski rok za njihovo obavljanje i držite se toga.

Ponoviću, ne morate više ništa da im kažete nakon toga i ne morate da ih podsećate šta treba da urade.

Ali kada to vreme istekne, odedite koje će posledice biti ako posao nije odrađen.

Ako su planirali da izađu napolje sa drugovima, a potpuno su ignorisali postavljene zadatke, pogađate – napolje će moći da izađu neki drugi put!

Kada se radi o manjoj deci, možete im oduzeti pravo da taj dan gledaju crtane filmove, da igraju omiljenu igricu ili bilo šta što znate da će imati uticaj na njihovo ponašanje ubuduće.

#3.  Dozvolite im da sami poprave svoje brljotine

Od slučajnih nezgoda, preko svesno učinjenih grešaka, sve do nemarno izgovorenih reči, svi mi moramo da shvatimo da mi sami moramo da popravimo svoje greške – ili makar da to pokušamo.

Kada uhvatim decu da svojoj braći ili sestrama govore ružne reči, ja želim da oni dobro razmisle o moći koje njihove reči imaju.

Želim da promisle kako bi se oni osećali kada bi neko njima uputio takve reči.

A ako se prave gluvi, oduzmite im privilegije koje imaju za taj dan.

Mislim da je problem u tome što nama nije neočekivano da se naša deca prema svom bratu ili sestri odnose mnogo gore nego što bi se odnosili prema nekom drugom – ali zašto bismo im mi to dopustili?!

Ako im dopustim da izgovaraju uvredljive reči, ja ih, u stvari, učim: A) Nije moguće kontrolisati sopstveno impulsivno ponašanje (a to nije istina!) i B) Mora biti da je u redu ako se i drugi njima obraćaju na taj način (a nije!).

Odgovornost i ponašanje idu ruku pod ruku

Postavljanje standarda “poštovanja drugih” i “odgovornog ponašanja” je neophodno, a kada se ta granica pređe, posledice su neminovne.

Uvredljive reči mogu biti izuzetno razorne i teške za “popraviti” i zato ja ovde to toliko naglašavam.

Ponekad se greške ne mogu izbeći, a tada možemo i treba da budemo milostivi prema našoj deci.

Mi možemo pokazati empatiju, ali je i dalje važno da ih naučimo da poprave što se popraviti može ili makar da se izvine ako se stvar ne može popraviti, recimo ako su polomili sestrinu omiljenu igračku.

Pomozite im da pronađu način da zarade dovoljno novca da mogu svojoj sestri da kupe novu igračku.

Veoma je važno da i mi, roditelji, budemo brzi da priznamo (oh, kako se samo ja mučim sa tim!) i zatražimo oproštaj za sopstvene greške, kao i da učinimo sve što do nas stoji da popravimo stvari, koliko god je to moguće.

To će našoj deci mnogo pomoći i dati im dobar primer, jer ona pomno posmatraju da li ćemo mi prikrivati svoje greške ili ćemo ih priznati i pokušati da ih ispravimo.

#4.  Ohrabrujmo kod njih odgovornost “Dobrog Samarjanina”

Do ovog trenutka, bili smo usredsređeni na ličnu odgovornost – ali kako je sa našom odgovornošću prema drugima?

Dok svakako želimo da shvatimo koje su naše granice i naše odgovornosti, a šta nije do nas, mi želimo i da budemo osetljivi prema potrebama drugih i spremni da se na odgovoran način odnosimo prema drugima.

U priči o dobrom Samarjaninu, mi vidimo sliku Božje ljubavi koja bi trebalo da nas pokrene da izađemo iz svoje zone komfora i pomognemo onima kojima je pomoć potrebna.

Ukratko, potrebno je da budemo spremni da pokažemo tu vrstu ljubavi na delu.

Mi treba da mislimo ne samo na svoje potrebe i želje, već da budemo osetljivi i na nepravdu koja se čini drugima, kao i da budemo svesni da smo možda baš mi odgovor na nečiju molitvu za pomoć.

Jer, konačno, kada imamo priliku da nekome pomognemo, mi smo pred Bogom odgovorni za naše činjenje ili nečinjenje.

#5.  Primetite odgovorno ponašanje

I na kraju, kada ove pouke konačno počnu da daju rezultat – čak i kada primetite tek mali nagoveštaj pokušaja deteta da se ponaša odgovorno – dajte mu do znanja da ste to primetili!

Gajenje odgovornog, čestitog ponašanja kod naše dece ponekad može delovati kao nemoguća misija, ali, kao i za sve drugo, i za to je potrebno vreme i praksa.

Potrebno je uspostaviti jasne granice i posledice i biti uporan i nepokolebljiv u tome.

Takođe je potrebno mnogo ljubavi i ohrabrivanja, što će detetu pokazati da mi verujemo u njega i njegove sposobnosti!

Učenje dece odgovornosti kao životnom stilu

Nije potrebno jako detaljno posmatrati današnje okruženje da bismo shvatili da odgovornost nije na onoj ceni na kojoj bi trebalo da bude.

Deca su danas sa svih strana “bombardovana” informacijama da “imaju pravo” – to im “poručuju” popularni jutjuberi, filmske i muzičke zvezde, pa čak i razmažena deca u školi.

Stoga, tražite prilike da vašoj deci kažete da ste primetili da se trude u školi, kod kuće i u odnosima sa drugima, da vi to jako cenite i da vam je zbog toga drago.

Kada se ponašaju odgovorno, oni time utiču i na postavljanje visokih standarda koje će i drugi primetiti.

To je karakterna crta koja će im pomoći u školi, na nekom budućem poslu i u odnosima koje će graditi sa drugima celog života.

Samo hrabro, mame i tate – učenje dece da budu odgovorna nije uzaludan posao!

Izvor: chicken scratch diary 

Možda će vas zanimati sledeće emisije:

Izazovi roditeljstva

Vreme, rutina, organizacija

(Visited 1.257 times, 1 visits today)

Ostavi komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *