Dnevnik jednog dvogodišnjaka

Danas sam se probudio i hteo sam da se obučem sam ali mi je rečeno, “Ne, nemamo vremena, daj mama će.”

To me je rastužilo. Hteo sam sam da jedem za doručak ali mi je opet rečeno, “Ne, uprljaćeš se, mama će te nahraniti.” Ovo me je isfrustriralo.

Želeo sam da hodam do kola, i da uđem sam u njih ali mi je rečeno, “Ne, moramo da idemo, nemamo vremena za to. Daj da te smestim u sedalicu.” Ovo me je rasplakalo.

Hteo sam sam da izađem iz auta ali mi je rečeno, “Ne, nemamo vremena, tata će te uzeti.” Poželeo sam da pobegnem.

Kasnije sam hteo da se igram sa kockama ali mi je rečeno, “Ne, ne tako, ovako ih slaži…” Odlučio sam da mi se više ne igra sa kockama. Hteo sam da se igram sa lutkom koju je neko drugi imao, pa sam je uzeo. Rečeno mi je, “Ne, ne radi to, ne uzimaj, to nije tvoje.”

Nisam siguran šta sam ja to uradio ali me je rastužilo. Pa sam plakao. Hteo sam da se grlim ali mi je rečeno, “Ne, sve je u redu, dobro je, ajde idi i igraj se”.

Rečeno mi je da je vreme da se pokupe igračke. Ovo mi je poznato jer sam puno puta čuo, “Idi pokupi igračke”. Nisam siguran šta treba da radim, čekam da mi neko pokaže…”Šta to radiš, zašto samo sediš, pokupi svoje igračke… Sada.”

Nije mi bilo dozvoljeno da se sam obučem, da sam jedem, da sam hodam gde sam želeo, a sada mi traže da pokupim igračke.

Nisam sigaran šta teba da radim. Zar ne bi trebalo da mi neko pokaže kako se to radi? Odakle da počnem? Gde sve ove stvari idu? Čujem puno reči ali ih ne razumem i ne znam šta traže od mene. Uplašen sam i bespomičan. Legao sam na pod i počeo da plačem.

Kada je bilo vreme za jelo hteo sam sam da jedem ali mi je rečeno, “Ne, ti si premali, ja ću te hraniti”. Ovo me učinilo da se osećam tako malim. Pokušao sam da jedem hranu koja je bila ispred mene dok su mi govorili, “Hajde probaj ovo, jedi ono, hajde lepo jedi…” i stavljali su mi hranu po celom licu. Nisam hteo da jedem više. Ovo me je nateralo da bacam stvari i da plačem.

Ne mogu da siđem od stola jer me niko ne pušta… jer sam premali i sam ne mogu. Govore mi kako moram još malo da jedem. Ovo me je rasplakalo još više. Gladan sam, isfrustriran i tužan. Umoran sam i želim da me neko uzme. Ne osećam se sigurno, osećam se uplašeno pa plačem još više.

Ja imam dve godine. Niko mi ne dozvoljava da se sam obučem, niko mi ne dozvoljavam da se krećem gde bih hteo, niko mi ne da radim ono što bih voleo.

Uprkos tome od mene se očekuje da delim, “slušam”, ili “čekam minut”. Od mene se očekuje da znam šta da kažem i kako da kontrolišem svoje emocije. Od mene se očekuje da mirno sedim i da znam šta da ne bacim kako ne bih polupao nešto… Ali, ja NE ZNAM sve ove stvari.

Nije mi dozvoljeno da vežbam svoje sposobnosti, da guram, da vučem, da se zakopčavam, da prosipam, da serviram, da se penjem, da trčim, da bacam ili da radim bilo koje stvari za koje znam da mogu. Stvari koje me zanimaju i čine znatiželjnim, to su stvari koje mi nisu dozvoljene.

Ja imam dve godine. Ja nisam užasan… Ja sam isfrustriran, nervozan, zbunjen, tužan. Meni je potreban zagrljaj.

(Visited 1.050 times, 1 visits today)

Ostavi komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *