Verovati ili ne verovati?

»Onome ko veruje ne treba objašnjavati ništa, a onome ko ne veruje nije moguće išta objasniti.« Toma Akvinski (1225-1274), filozof, teolog i lekar.

Verovanje podrazumeva da postoji Bog koji zna sve što nam se dešava i koji je obećao da će bolu jednom doći kraj. 

Kada čitate ono što je Niče napisao, suština njegove misli postaje jasnija, ali ne samo to već i dilema koju njegova razmišljanja unose. »Bog je mrtav«. Ono što on pod tim podrazumeva jeste da su celokupan temelj na kome počiva Zapad, moral, religija i sva filozofska uporišta zapadnog sveta nestali. A bez toga, u šta ljudi još mogu verovati? Vera je poljuljana. Ništa više nije ostalo u šta bi se moglo verovati, osim verovanja da ništa više nije ostalo u šta se može verovati.

Ovo nije samo zabavna priča, ona ističe nekoliko važnih misli:

  • Potrebna je vera da bismo imali veru.
  • Postoje stvari koje ne možemo potpuno objasniti ni razumeti.
  • Nipošto ne bismo trebali usvajati sisteme verovanja naslepo, pre nego što ih proverimo i dobro razmotrimo.

Na koji biste način pokušali da pojasnite koncept verovanja nekome ko ga ne razume? Evo jednog pokušaja:

Zamislite da telefonom razgovarate sa pouzdanim prijateljem koji pokušava da vam opiše zabavu i govori vam da se u prostoriji nalaze samo tri osobe. Šta biste mu vi rekli? »Žao mi je, ne mogu da ti verujem, nisi mi dao dovoljno dokaza.« Ukoliko je reč o našem pouzdanom prijatelju, sigurno je da ne bismo tako prokomentarisali. Verovatnije bi naša reakcija bila sledeća: »Samo troje? Početak i ne obećava baš puno.« Ne bi vam ni prošlo kroz glavu da mu ne poverujete s obzirom na već izgradjeno poverenje. Dokaz za vas leži u poverenju koje imate u tu osobu.

»Vera je pak tvrdo čekanje onoga čemu se nadamo, i dokazivanje onoga što ne vidimo.« Jevrejima 11:1.

Da, vera je sigurna u ono što ne može da vidi. Mislim da bi u današnjem modernom naučnom dobu trebalo da bude mnogo lakše prihvatiti ovakvu izjavu. Šta je pre nekoliko hiljada godina čovečanstvo znalo u vezi sa radijacijom, zemljinom težom, gama zracima, x-zracima, radio talasima? Ili, šta je znalo u vezi sa mikro svetom, svetom atoma ili o elektromagnetizmu? Ništa. A opet, sve je to i tada postojalo, samo je bilo nevidljvo. I tada je to bilo stvarno kao što je stvaran svaki deo vašeg tela. I meni je potrebna vera da bih prihvatio da sve te pojave postoje, jer ne mogu da ih vidim golim okom, ne mogu da ih osetim, ne mogu da ih oslušnem, okusim ili dodirnem. Vera je jedina osnova mog prihvatanja tih pojava.

U tome i jeste suština vere. Isti pristup se može primeniti i u duhovnom sagledavanju vere. Prihvatanje postojanja Boga, koji se ne može videti, temelji se jedino na veri. I što više saznajemo o Njemu, ne samo da možemo verovati u Njegovo postojanje već stičemo i poverenje u to duhovno Biće.

I svakodnevni život je utemeljen na veri. Mi verom prihvatamo da postoji vazduh koji dišemo, iako ga golim okom ne možemo videti; verujemo da putem mobilnog telefona možemo doći u kontakt sa traženom osobom; verujemo da ćemo nakon duge i hladne zime konačno dočekati proleće!

Međutim, šta se dešava sa verovanjem u Boga? Svakako, postoje mnogi razlozi zašto ljudi veruju u Boga.

Neki ljudi veruju u Boga zato što Ga prepoznaju u lepoti i složenosti prirode koja ih okružuje. Kada posmatraju cvetno polje ili prelepi zalazak sunca, oni u tome vide dokaze u prilog postojanja Stvoritelja.

Drugi svoju veru u Boga temelje na činjenici da jedino u Njemu mogu naći smisao života. Ako Bog ne postoji, sve što radimo ne bi imalo nikakvog smisla. Verovanje u Boga određuje smisao života.

No, ima i onih koji veruju u istine i proročanstva Biblije. Oni veruju da su u Bibliji prorečeni mnogi istorijski događaji, a ta proročanstva su se u nekim slučajevima ispunila čak nekoliko vekova kasnije. Iako to ne mora da bude dokaz o postojanju Boga, činjenica je da su se proročanstva zaista ispunila.

Smatram da verovanje u Boga daje smisao samom postojanju. Shvatam da postoji svrha mog postojanja i, više od toga, da postoji razlog za sve što mi se dešava u životu, čak i za loše stvari, kao i za one događaje koje ne mogu da razumem.

Nipošto ne bismo trebali usvajati sisteme verovanja naslepo, pre nego što ih proverimo i dobro razmotrimo.

Zastanite na trenutak i pomislite kolika je to razlika ukoliko prihvatite ideju da sve što vam se dešava u životu nema nikakvog smisla, nikakve svrhe, da je sve to ništa. Ovakav način razmišljanja je mnoge od čuvenih književnika dvadesetog veka, poput Alberta Kamija (Albert Camus), doveo do samog ruba očaja – sve postaje besmisleno. Drugim rečima, ukoliko postoji smisao svega kroz šta prolazimo, to je sasvim drugačije nego kad mislimo da sve što nam se dešava u životu nema nikakvog smisla. To je ono sto Kami proglašava kao «apsurdnost».

Dešava se da se u životu osećamo uplašeno, prestrašeno i nesigurno kada ne shvatamo sve i ne znamo na koju stranu da se okrenemo. I samo nekoliko stihova iz Biblije mogu da nagoveste koliku nam utehu pruža verovanje u Boga. Vera znači imati poverenja u izjave zapisane u Svetom pismu, iskusiti ih lično u svom životu, verovati da je Bog taj kome je stalo do nas i koji stvarno daje smisao životu.

»Uzdaj se u Gospoda svim srcem svojim, a na svoj razum ne oslanjaj se. Na svim putevima svojim imaj ga na umu, i on će upravljati staze tvoje.« Priče 3, 5.6

»A znamo da onima koji ljube Boga sve ide na dobro, koji su pozvani po namerenju.« Rimljanima 8, 28

Ne želim da prenebregnem činjenicu da nas u životu čekaju teške stvari, ali vera nam omogućuje da sav bol i neizvesnost ovog života ne proživljavamo sami. Verovanje podrazumeva da postoji Bog koji zna sve što nam se dešava i koji je obećao da će bolu jednom doći kraj. Njegova ljubav, uteha i vođstvo prisutni su usred svih oluja koje nam se događaju u životu.

Na kraju krajeva, bilo da verujemo ili da ne verujemo u hrišćanskog Boga, mi se neizbežno moramo suočiti sa strahovima, nesigurnošću, teškim prilikama koje život nosi. Jedina razlika je u tome što posedovanje vere pomaže da kroz sve to ne prolazimo sami i što, kakve god prilike bile, mi znamo da služimo Bogu koji je veći i moćniji od svih sila tame. Vera umnogome doprinosi našoj spremnosti da se suočimo sa svim što nam se dešava u životu.

Međutim, kako možemo verovati u ono što ne vidimo? I kako možemo usvojiti tako složeni sistem verovanja odjednom? Divna izjava doktora Martina Lutera Kinga mlađeg, koja glasi: „Načini prvi korak verom. Nije potrebno da vidiš stepenice u celini, dovoljan je samo prvi korak vere“, nam u tom pogledu može mnogo pomoći i učiniti da ne budemo toliko uplašeni.

Ovo nam pruža izvesno razjašnjenje. Verovati u Boga ne znači biti u stanju da sve razumeš u vezi sa Njim, niti da sve sa sigurnošću dokazeš. U stvari, zato to i jeste vera. Suština je u tome da se ide korak po korak.

Verovati ili ne verovati? Ili, možda, da preformulišemo pitanje: Šta gubimo ukoliko ne verujemo?

Autor: prof. dr Miroslav Pujić

Odlomak iz knjige “Mostovi života”

 

 Možda će vas zanimati emisije:

Zašto je duhovnost važna

Unutrašnja dioptrija našeg bića

(Visited 1.357 times, 1 visits today)

1 Comments

  1. vera 26/03/2019at7:43 pm

    NA SREĆU, »Onome ko veruje ne treba objašnjavati ništa, a NA ŽALOST onome ko ne veruje nije moguće išta objasniti.« i takvi „nikad neće saznati šta gube“
    Nije Bog ostavio čoveka, već čovek Boga

    Reply

Ostavi komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *